Uhidbeni nalozi Međunarodnog kaznenog suda (ICC): test za pravosuđe ili sukob moći i načela?

29. travnja 2024.

Dr. Afzal Ashraf, Međunarodni specijalist za sigurnost, UK

Sukob u Gazi čini se najasimetričnijim sukobom u nedavnoj povijesti ratovanja. To je rat između države s vojskom i moćnim međunarodnim zaleđem protiv nedržavnih ljudi bez vojske i bez međunarodnih podupiratelja. Zbog takve situacije, nastojanja da se postigne miran ishod predvođena su siromašnim i slabim zemljama koje traže rješenje od Međunarodnog suda pravde, barem načelno govoreći.

Neuobičajeno za svoje relativno kratko djelovanje, Glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC-a) umiješao se na početku sukoba s upozorenjima svim stranama na važnost pridržavanja humanitarnih načela zajamčenima međunarodnim pravom, posebice ratnih zakona. Moglo bi se reći da je ovo rat između moći i načela.

Dok svijet iščekuje moguće izdavanje uhidbenih naloga sudionicima ovog stravičnog sukoba, vrijedi razmotriti čimbenike koji su doveli do osnutka ICC-a kao i moguće ishode aktivnosti koje poduzima. Čineći to, na vidjelo izbija začuđujuća poveznica između suvremenosti, moći, rata i nehumanosti rukovodstva s jedne strane i urođene čovječnosti, zajedničkih vrijednosti i empatije običnih ljudi s druge strane. U središtu  su dva misijska cilja Obećanog Reformatora^a.s.: ponovno se povezati s Bogom i zaustaviti rat.[i]

Pozadina Međunarodnog kaznenog suda

Međunarodni kazneni sud (ICC) osnovan je kao trajni tribunal za krivični progon pojedinaca zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i zločina agresije. Osnovan je Rimskim Statutom koji je stupio na snagu 1. srpnja 2002. u Hagu, Nizozemska. Korjeni ideje o ICC-u sežu do posljedica 1. svjetskog rata kojima je trebao međunarodni pravosudni mehanizam. Versajskim ugovorom iz 1919. predložen je osnutak posebnog suda koji bi sudio njemačkom caru Vilima II zbog „vrhovnog zločina protiv međunarodnog morala i nepovredivosti sporazuma.“ Ovaj je prijedlog propao zbog nedostatka međunarodnog konsenzusa temeljenog na političkim uvjerenjima tog vremena što je stvorilo poteškoće za osnivanje međunarodnog suda u svijetu kojem su dominirale ideje potpunog suvereniteta i tradicionalnih prava država.[ii]

Ove ideje o moći odnose se na ono što politički filozofi zovu realizmom, vjerovanjem da je svijet u „stanju prirode“ te da, kao u džungli, narodi moraju pojačati svoju moć kako bi preživjeli. (Thomas Hobbs ga je okarakterizirao kao „rat svakog čovjeka protiv svakog čovjeka“, neprestano i nasilno stanje natjecanja u kojem svaki pojedinac ima prirodno pravo na sve, bez obzira na interese ostalih. Vidi Munro, Andre, „State of Nature“.)[iii]

Svijet u kojem je moć najvažnija i rat neizbježan. Međutim, moderno ratovanje je dokazivalo da je destruktivno i skupo stoga je trebalo naći mehanizam koji će umanjiti vjerojatnost rata.

Liga nacija bila je jedna od međunarodnih institucija osmišljena kako bi povećala šanse za mir i smanjila vjerojatnost rata. Bila je to prva takozvana liberalna institucija u kojoj su kolektivna načela trebala biti važnija od interesa individualaca. Međutim, Liga je zakazala jer su interesi za moći u stvarnosti dobili prednost nad jednakošću i pravdom.

Strahote 2. svjetskog rata rezultirale su značajnim napretkom u potrazi za međunarodnom pravdom osnivanjem Nürnberškog suda i suda u Tokiju kako bi krivično gonili ratne zločince Savezničkih sila. Ovi sudovi pomogli su u postavljanju presedana u međunarodnom pravu, kao što su definicije genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Nürnberški procesi isticani su zbog pravednosti postupka i naglašavanja odgovornosti pojedinca, što je kasnije iznimno utjecalo na strukturu ICC-a. Međutim, ove se sudove i kritiziralo zbog pobjedničkog pristupa pravdi u kojem se progonilo samo poražene nacije.[iv]

Nürnberški i sud u Tokiju inicijalno su dali zamah trajnom međunarodnom kaznenom sudu, no početak Hladnog rata omeo je ta nastojanja. Tek je početkom 1990-ih, s krajem Hladnog rata i genocidima u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji međunarodno vijeće ozbiljnije razmotrilo tu ideju. Ad-hoc sudovi osnovani zbog potonjih sukoba pokazali su potrebu za stalnim tijelom koje bi se bavilo takvim zločinima konstantno umjesto od slučaja do slučaja.  To je dovelo do prihvaćanja Rimskog statuta 1998. godine osnivanjem ICC-a.[v]

Od njegova osnutka, političke debate su često bile usredotočene na brigu za nacionalni suverenitet i potencijalnu zloupotrebu moći ICC-a protiv nacionalnih interesa, posebice među glavnim silama kao što su SAD, Kina i Rusija.[vi]

Etički, argument za ICC je uokviren oko potrebe za pravdom nad žrtvama teških zločina gdje bi lokalni sustavi mogli zakazati. Zagovornici suda uvjeravali su da bi on služio za odvraćanje od budućih zločina. Kritičari su, međutim, brinuli zbog mogućnosti političke manipulacije i impliciranja nacionalne pravosudne autonomije.[vii]

Posljedično je osnivanje ICC-a uključivalo opsežna zakonska razmatranja nad njegovom jurisdikcijom i načelom komplementarnosti koje osigurava da ICC djeluje samo kada je nacionalno pravosuđe u nemogućnosti ili nesklono kaznenom progonu. Zakonski je okvir trebao pažljivo definirati raspon zločina poput genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, a zločin agresije bio je napose sporan.[viii]

Na temeljnoj razini ICC je, uz ostale liberalne međunarodne institucije, odgovor na horore realizma i njegove neizbježne ratove. UN predstavlja više suradnički pristup od propale Lige naroda koju je zamijenio, no i njime dominiraju interesi moći kroz Vijeće sigurnosti UN-a i korištenje veta. Uz korištenje UN-a, ICC-a i ostalih međunarodnih organizacija za podupiranje i dodavanje svojih interesa, glavne sile trebaju ove institucije kako bi dale kredibilitet njihovoj politici, napose onoj vezanoj uz sukobe i rat. Ovo posebno vrijedi za zapadne liberalne demokracije čija se unutarnja politika temelji na liberalnim načelima jednakosti pred zakonom. Primjerice, Ustav SAD-a deklarira da su „svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.“

Korjeni ovih načela jednakosti, prava i obveza objašnjeni su u knjizi Sir Zafarulla Khan-a^r.a. iz 1967. godine Islam and the International Declaration of Human Rights (Islam i Međunarodna deklaracija o ljudskim pravima). U njoj se zagovara stav da kompatibilnost Deklaracije i islama reflektira vjerovanje po kojem sve religije proizlaze iz istog božanskog izvora. Slično tome, na sposobnost za ljudsko filozofsko promišljanje također se gleda kao na urođenu, božanski nadahnutu osobinu. Zbog toga vjerska učenja i ne-religijska filozofska razmišljanja naginju općim osnovnim moralnim načelima za koje većina ljudi smatra da su očigledne istine.

Zapadni vođe stoga moraju predstaviti svoju koristoljubivu politiku moći u okvirima pravno legitimnih namjera te delegitimizirati svoje protivnike kao da djeluju u interesu moći van „poretka temeljenog na pravilima“ ili zakona. Upravo je to njemački kancelar, Olaf Shultz napravio 27. veljače 2022. nakon ruske invazije na Ukrajinu. Rekao je:

„Mi živimo u prijelomnom dobu. To znači da svijet nakon nas više neće biti isti kao svijet prije. Glavno je pitanje smije li moć prevladati nad zakonom.“[ix]

Neposredna blizina ratova u Ukrajini i Gazi suočila je zapadne sile s manipulacijskim izazovima koji su otkrili ono što mnogi nazivaju dvostrukim standardima. Oni se najznačajnije pojavljuju u načinu na koji političari drugačije oblikuju ratne zakone u sukobima zbog njihovih različitih interesa u svakom sukobu. Njihove se priče često razilaze s javnom percepcijom, posebice idealističnih mlađih generacija koje su vođene svojim urođenim uvjerenjima o jednakosti.

Djelovanje ICC-a

Svrha ICC-a je osigurati da teški međunarodni zločini ne prođu nekažnjeno i promicati međunarodnu pravdu i vladavinu prava s ciljem odvraćanja od budućih ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida držeći vođe odgovornima te osigurati pravdu žrtvama. Uspjeh ICC-a različite strane percipiraju različito. Hvaljen je za privođenje pravdi nekolicine istaknutih počinitelja kao i za promicanje međunarodnih pravnih normi. Međutim, suočen je i s kritikom zbog ograničenog broja osuda, dugog trajanja suđenja te zbog nesrazmjernog fokusiranja na afričke države.

Primjerice, Thomas Lubanga iz Demokratske Republike Kongo je bio prva osoba koju je ICC osudio 2012. godine. Proglašen je krivim za novačenje i regrutiranje djece i njihovo upotrebljavanje za sudjelovanje u napadima. Slučaj se pokazao uspješnim te je postavljen kao presedan za rješavanje teških zločina nad djecom u zonama sukoba. Ostali afrički slučajevi nisu bili toliko uspješni. Značajni izazovi su se pojavili u progonu kenijskih službenika optuženih za poticanje post-izbornog nasilja 2007-2008. godine. Slučajevi protiv Uhuru Kenyatta, Williama Ruto-a i drugih s vremenom su propali zbog nedostatka dokaza i navodne manipulacije sa svjedocima, što je istaknulo probleme s političkim uplitanjima i poteškoće pri osiguravanju svjedočenja pouzdanih svjedoka.[x]

Bivši predsjednik Sudana, Omar al-Bashir, osuđen je za zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i genocid u Darfuru. Značajno je što je on bio prvi aktualni predsjednik kojemu je ICC izdao uhidbeni nalog. Međutim, provedba uhidbenog naloga bila je neuspješna, otkrivajući tako izazove s kojima se ICC suočava pri vršenju svog autoriteta nad nesuradničkim državama članicama.[xi]

Počinju se pojavljivati slučajevi koji uključuju ne-afričke države. ICC je odobrio početnu istragu nad navodnim zločinima počinjenim za vrijeme i neposredno nakon rusko-gruzijskog rata 2008. godine. Tom inicijalnom istragom pronađeno je dovoljno dokaza 2016. godine da se započne cjelokupna istraga navoda uključujući napade na civile, ubojstva, nasilan premještaj i progone stanovništva. Ove optužbe obuhvaćale su sve strane uključene u sukob, kako gruzijske, tako i južnoosetijske i ruske snage. U lipnju 2022. godine ICC je izdao uhidbene naloge za tri južnoosetijska dužnosnika optužena za višestruke ratne zločine uključujući nezakonit pritvor, mučenje i nasilno premještanje etničko gruzijskih civila. Ovaj slučaj nadalje pokazuje reaktivnu narav ICC-a i duljinu vremena koje može proći između zločina i suđenja, kamo li presude.

Uspjeh, neuspjeh i ograničenja kaznenog progona

Slučaj Lubanga dobar je primjer kako je ICC učinkovito upotrijebio svoj mandat za rješavanje teških nepravdi. Međutim, neuspjesi ICC-a obično su obilježeni nedovoljnom dostupnošću dokaza, manipulacijom svjedoka i nedostatkom suradnje od strane lokalnih vlada, kao što je bilo vidljivo u kenijskim slučajevima kao i u aktualnim izazovima pri uhićenju Omar al-Bashir-a.

U globalu, na učinkovitost ICC-a utječe politička volja međunarodne zajednice da podrži njegove ovlasti i suradnja država u kojima ICC treba djelovati. Raznoliki ishodi slučajeva odražavaju složeno međudjelovanje između međunarodnog prava, državne suverenosti i globalne politike. Ovi su problemi znatni jer ICC nema vlastite policijske snage za uhićenje sumnjivaca, oslanjajući se umjesto toga na države članice da sprovedu uhidbene naloge što može biti problematično ukoliko države ne žele ili su u nemogućnosti tome udovoljiti.

U praksi je Sud manje ograničen svojom jurisdikcijom. To je pak ograničeno na zločine počinjene na teritoriju država potpisnica Rimskog Statuta ili od strane njihovih državljana osim u slučaju da ih je uputilo Vijeće sigurnosti UN-a. No, iako neke veće zemlje, uključujući SAD, Kinu i Rusiju nisu potpisnice istog Rimskog Statuta, 17. ožujka 2023. godine ICC je izdao uhidbene naloge za ruskog predsjednika Vladimira Putina i Mariu Lvovu-Belovu, predsjednikovu povjerenicu za prava djece u Ruskoj Federaciji. Optužbe uključuju nezakonitu deportaciju djece i nezakonit premještaj stanovništva s okupiranih područja Ukrajine u Rusku Federaciju. Ova se djela navode kao ratni zločini po člancima 8(2)(a)(vii) i 8(2)(b)(viii) Rimskog Statuta. Nalozi označavaju značajan korak s obzirom da je predsjednik Putin jedan od najviše pozicioniranih dužnosnika i prvi vođa stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a kojeg je za takve zločine optužio ICC. Nepoznato je do koje su granice, ako i uopće, zapadne države bile uključene pri utjecanju na odluku ICC-a da istražuje i izda naloge za ruske dužnosnike. Sigurno je da su sudjelovale u omogućavanju istrage koja je dijelom provedena na ukrajinskom teritoriju tijekom rata.

ICC i trenutni sukob

Još jedan iskorak u načinu rada ICC-a pojavio se na početku rata u Gazi. Ured glavnog tužitelja, Karima Khana dao je nekoliko javnih izjava pozivajući strane na suzdržavanje i poštivanje unutarnjih zakona. To je izgleda bio prvi slučaj u kojem je ICC djelovao proaktivno kako bi se izbjegle povrede zakona u sukobu umjesto reaktivno nakon što se zločini počine. Međutim, izgleda da taj potez, napravljen nakon zlodjela koja je počinio Hamas 7. listopada 2023., nije imao učinka na smanjenje ljudskih stradavanja. Umjesto toga, neki su promatrači sugerirali da je rana intervencija ureda glavnog tužitelja nesvjesno podigla javna očekivanja. Izgleda da je to pojačano iščekivanje dovelo do nekih razočaranja pa čak i kritika na račun učinkovitosti pristupa ureda.

Posljednjih dana iz vijesti se može naslutiti da će ICC izdati naloge protiv izraelskih dužnosnika (vjerojatno i protiv vođa Hamasa). Te vijesti slijede izjave izraelskog premijera Netanyahu-a na hebrejskom i engleskom na državnim mrežama izjavljujući, „Odluke koje donosi haški sud ne utječu na aktivnosti Izraela, no postavljaju opasan presedan koji prijeti vojnicima i javnim osobama.“(“Netanyahu says ICC decisions will not affect Israel’s actions, set dangerous precedent”,  www.reuters.com) Slijedom toga, iz vijesti se naslućuje da je predsjednik Biden uključen u diplomatske aktivnosti za sprečavanje izdavanja očekivanih naloga. (“Israel, US said working to prevent ICC arrest warrant against Netanyahu”, www.timesofisrael.com)

Neovisno o točnosti ovih tvrdnji, dvije su stvari evidentne. Kao prvo, ako se nalozi ne izdaju prema očekivanjima, ICC će se naći na udaru oštrih kritika zbog popuštanja pod pritiskom, a to će dovesti do gubitka kredibiliteta Suda i ureda tužitelja.

Kao drugo i najvažnije, sama pretpostavka uhidbenih naloga izgleda da je imala zabrinjavajući utjecaj na Izrael i njegove pristaše koji se nazivaju liberalnim demokracijama. Njihov domaći narativ, koji opravdava njihove vanjske politike koje često rezultiraju grubim nasiljem i ogromnim količinama ljudskih stradavanja, zasnovan je na vjerovanju u moralnu, etičku i pravnu nadmoć. Bilo kakav progon oslabit će njihovu opadajuću javnu i međunarodnu potporu koju ove vlade uživaju. Razumljivo je da će ovi nalozi upućeni izraelskom vodstvu i vjerojatno vodstvu Hamasa osnažiti već energičnu opoziciju u toj zemlji kao i proturatne pokrete u SAD-u i Europi te među palestinskim narodom što će dovesti do radikalne promjene u politici i pristupu prema palestinskom problemu. Stoga se najveći i najpozitivniji utjecaj ICC-a može odigrati na sudu javnog mijenja, puno prije no što ikakvo suđenje ikada započne.

Pravda i pravo vs pravda i ljubav

Dok zapadnjačke liberalne vrijednosti priznaju svoje korjene u Judeo-kršćanskim učenjima, one se sve više razumijevaju i primjenjuju u sekularnom obliku. Primjerice, pretpostavka da su „svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima“ se ignorira u korist fraze koja joj prethodi „Mi smatramo da su ove istine očigledne.“ Vodstvo svaku situaciju koja prijeti njihovoj moći percipira kao očiglednu egzistencijalnu prijetnju. Takve situacije, po njihovom mišljenju, zahtijevaju “izvanredne“’ mjere što znači suspenziju uobičajenih vrijednosti i zakona. Primjerice, “američki ekscepcionalizam“ je ideja po kojoj je SAD jedinstvena i čak moralno nadmoćna zemlja iz povijesnih, ideoloških i religijskih razloga.[xii] Posjedovanje i deklarirana upotreba nuklearnog oružja, što namjerno proturječi humanitarnom i pravu oružanih sukoba ovdje je na stvari. Slično tome, mnogi vjeruju da je prijetnja izraelskoj sigurnosti egzistencijalna prijetnja te zahtijeva izvanredne mjere kako bi se svim mogućim sredstvima iskorijenila.

Kancelar Shultz je u pravu kad kaže da „živimo u prijelomnom dobu. To znači da svijet nakon nas više neće biti isti kao svijet prije.“[xiii] Sukob između realizma i liberalizma sukob je između straha i povjerenja. Oblikovatelji realističkog razmišljanja priznaju da je strah vodeća emocija za realiste. Thomas Hobbes je vjerovao da je strah upravljao stvaranjem društvenih institucija; Machiavelli je napisao da je bolje za vođu da se „boji nego da voli“ jer „strah od kazne“ nikada ne zakaže; starogrčki pisac Tukidid je napisao da „ugled, strah i koristoljublje“ motiviraju političke odluke. Realizam stoga promovira ograničen i sebičan svjetonazor vođen strahom od vremenskog gubitka. To pak vodi do sebeljublja i mržnje prema drugome.

Suprotno tome, Pisma nam govore da vjera zahtijeva uključiv i samopožrtvovan pristup motiviran stvaralačkom snagom ljubavi. U Bibliji čitamo proroka Miheja, 6:8:

„Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro,
što Jahve traži od tebe:
samo činiti pravicu,
milosrđe ljubiti
i smjerno sa svojim Bogom hoditi.“

Svakog petka, tijekom Jumu‘ah- ove propovijedi, Muslimani se prisjećaju sljedećeg stiha iz Kur’ana, tj. sure An-Nahl 16:91:

اِنَّ اللّٰہَ یَاۡمُرُ بِالۡعَدۡلِ وَالۡاِحۡسَانِ وَاِیۡتَآیِٔ ذِی الۡقُرۡبٰی وَیَنۡہٰی عَنِ الۡفَحۡشَآءِ وَالۡمُنۡکَرِ وَالۡبَغۡیِ ۚ یَعِظُکُمۡ لَعَلَّکُمۡ تَذَکَّرُوۡنَ

„Zaista, Allah naređuje pravednost, i dobročinstvo, i da dajete kao (što dajete) bližnjim svojima; i zabranjuje bestidnost, i ružan govor, i prekoračenje. On vas savjetuje da primite pouku.“

Što god svijet odlučio napraviti, Muslimani su obavezni neprestano slijediti Božje zapovijedi kako bi povezali pravdu s ljubavlju u svim njenim oblicima, od dobročinstva do bezuvjetne ljubavi. Ahmadija Muslimani posebice imaju dužnost ispuniti poslanje Obećanog Mesije^a.s. da se ponovno uspostavi veza između čovjeka i Boga te da se iskorijeni rat kako bi pravda za sve imala priliku prevladati. Mi možda jesmo ograničeni u svojim aktivnostima u sprečavanje nepravde, ali smo slobodni uvjeravati ljude objašnjavajući im opće-dobrobitni pristup ka miru i pravdi kroz ljubav za sve i mržnju ni prema kome.

O autoru: Afzal Ashraf ima iskustvo u praksi kao stariji časnik („senior officer“) u Oružanim snagama Ujedinjenog Kraljevstva te u Uredu vanjskih poslova i Commonwealth- a. Doktorirao je na Sveučilištu St. Andrews na Međunarodnim odnosima. Trenutno poučava Međunarodne odnose i sigurnost na Sveučilištu Loughborough.

Povezan:

• Židovi i Arapi ujedinjeni u Haifa Ahmadija džamiji u Izraelu
  Izraelsko-palestinski sukob i Ahmadijski kalifat: kratki pogled na sedam desetljeća najodrživijih savjeta
  Odsutnost mira u svetom gradu – Jeruzalem

---

Završne bilješke:

[i] Lecture Lahore, str.42; Sahih al-Bukhari, hadis 3448
[ii] Bassiouni, M. Cherif, „A Draft International Criminal Code and Draft Statute for an International Criminal Tribunal“, Revue Internationale de Droit Pénal 58, no. 3-4 (1987): 355-533
[iii] Encyclopedia Britannica, 28. ožujka 2024, www.britannica.com/topic/state-of-nature-political-theory, 29. travnja 2024.
[iv] Taylor, Telford, The Anatomy of the Nuremberg Trials: A Personal Memoir, Knopf Doubleday Publishing Group, 1992
[v] Schabas, William A, The International Criminal Court: A Commentary on the Rome Statute, Oxford University Press, 2010
[vi] Schiff, Benjamin N, Building the International Criminal Court, Cambridge University Press, 2008
[vii] Bosco, David, Rough Justice: The International Criminal Court in a World of Power Politics, Oxford University Press, 2014
[viii] Akhavan, Payam, The International Criminal Court in Context: Politics and the Struggle for Justice, Harvard International Law Journal, 2009
[ix] “Germany to meet 2% NATO spending threshold next year, Scholz announces”, www.euronews.com
[x] Clark, Phil, Distant Justice: The Impact of the International Criminal Court on African Politics, Cambridge University Press, 2018
[xi] Kersten, Mark, Justice in Conflict: The Effects of the International Criminal Court’s Interventions on Ending Wars and Building Peace, Oxford University Press, 2016
[xii] Vidi u Encyclopaedia Britannica www.britannica.com/topic/American-exceptionalism
[xiii] “Germany to meet 2% NATO spending threshold next year, Scholz announces”, www.euronews.com