Život Poslanika II Rođenje Imama Hasana
Kratki sadržaj
Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha, Halifa Hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da je u prethodnoj hutbi, spominjući život Časnog Poslanika (savs), takođe spomenuto da je Furat bin Hayan takođe prihvatio islam.
Prihvatanje islama Furata bin Hajana
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je zarobljen među zarobljenicima. U stvari, čak je bio zarobljen tokom bitke kod Bedra, ali je uspio pobjeći. Ovaj put, nakon što je zarobljen, hazreti Ebu Bekr (ra) upitao je da li je ovaj put naučio. Furat je odgovorio da, ako ovaj put pobjegne, više neće biti uhvaćen. Hazreti Ebu Bekr (ra) je savjetovao da ako želi pobjeći onda je jedini način da prihvati islam. Kao takav, otišao je kod Časnog Poslanika (savs) i izrazio svoje prihvatanje islama. Časni Poslanik (savs) je prepustio stvar Bogu i oslobodio ga.
Pohod hazreti Zaida bin Harisa (ra)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je također bila ekspedicija hazreti Zaida bin Haritha (ra) u Qaradah pred kraj Džemadi el-Ahire 3. po Hidžri. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše: ‘Nakon što su se muslimani donekle oslobodili napada Banu Sulaima i Banu Ghatafana, bili su primorani da izađu iz svoje domovine kako bi uklonili još jednu prijetnju. Do sada, za svoje trgovačke poduhvate na sjeveru, Kurejšiji su uglavnom putovali u Siriju sa obalne rute Hidžaza.
Međutim, oni su sada napustili ovaj put, jer su, kao što je već spomenuto, plemena ove regije postala saveznici muslimana; stoga je bilo manje izgleda da Kurejšije podstaknu (nerede ili napade). U stvari, u ovim okolnostima, oni su ovu obalnu rutu počeli smatrati prijetnjom za sebe. U svakom slučaju, oni su sada napustili ovu rutu i počeli da putuju sa rute Najd, koja je vodila u Irak. Plemena Sulaim i Ghatafan, koji su bili saveznici Kurejšija i bili smrtonosni neprijatelji muslimana, naseljavali su neposrednu blizinu ovog područja.
Kao takav, u mjesecu Jamadi al-Akhir, Časni Poslanik (savs), je primio obavještajne podatke da je trgovački karavan Kurejšija iz Mekke trebao proći ovim putem Nedžda. Očigledno je da ako je kretanje karavana Kurejšija u i iz priobalnog područja predstavljalo prijetnju za muslimane, prolazak putem Nedžda je bio podjednako, čak i opasniji.
Razlog je taj što su, za razliku od obalne rute, ovu novu rutu naseljavali saveznici Kurejšija, koji su, poput Kurejšija, bili žedni krvi muslimana. Kurejšijima je bilo vrlo lako udružiti snage s njima i pokrenuti iznenadni napad na Medinu noću, ili izvršiti bilo koji drugi čin zločina. Zatim, da bi se Kurejšije oslabili i potisnuli kako bi bili skloni traženju pomirenja, bilo je potrebno presresti njihove karavane i na ovom putu. Stoga, čim je Časni Poslanik (savs) dobio vijest, poslao je odred svojih ashaba pod vodstvom svog oslobođenog roba, Zaida bin Haritaha (ra).
Poglavari kao što su Abu Sufyan bin Harb i Safwan bin Umayyah također su pratili ovaj trgovački karavan Kurejšija. Zejd (ra) je obavljao svoju dužnost sa izuzetnom brzinom i inteligencijom, i pokorio ove neprijatelje islama na mjestu poznatom kao Qaradah, koje se nalazi u Nedždu. Uznemireni ovim iznenadnim napadom, ljudi Kurejšija su pobjegli, ostavljajući za sobom robu i dragocjenosti karavane.
Zejd bin Harisa (ra) i njegovi drugovi vratili su se u Medinu sa uspjehom i trijumfom, sa velikom vrijednošću plijena. Neki historičari su pisali da je vođa ovog karavana Kurejšija bio čovjek po imenu Furat, koji je zarobljen od strane muslimana, a zatim oslobođen nakon što je prihvatio islam. Međutim, iz drugih predaja se potvrđuje da je bio idolopoklonik koji je bio zadužen da špijunira muslimane. Međutim, kasnije, nakon što je postao musliman, učinio je hidžru u Medinu.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 2, str. 296-297)
Pogubljenje Ka'ba bin Ašrafa
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je još jedan incident koji se dogodio bio ubistvo Ka'b bin Ashrafa, koji je bio među poglavarima Medine i koji je bio uključen u sporazum koji je ratificirao Časni Poslanik (savs). Međutim, nakon što je pristao na ovaj sporazum, počeo je otvoreno širiti nered, i tako je na kraju Časni Poslanik (savs) naredio da bude osuđen na smrt. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
‘Način na koji je bitka na Bedru izazvala iskreno neprijateljstvo Jevreja iz Medine već je spomenut u izvještaju o Gazvi Banu Qainuqa’. Međutim, žalosno je da čak ni izgnanstvo Banu Qainuqa'a nije moglo potaknuti ostale Jevreje na pomirenje, i oni su nastavili da rastu u svojim zločinima i neredima. Kao takav, incident sa pogubljenjem Ka'b bin Ashrafa je također karika u ovom lancu. Iako je Ka'b bio Jevrej po vjeri, on zapravo nije bio Židov po poreklu; nego je bio Arap.
Njegov otac, Ashraf, bio je veoma pametan i lukav čovjek iz Banu Nibhana, koji je došao u Medinu i razvio odnose sa Banu Nadirom i postao njihov saveznik. Na kraju je uspio steći takvu moć i utjecaj da mu je Abu Rafi’ bin Abil-Hukaik, poglavar Banu Nadira, dao svoju kćer za brak. Upravo je ova kćerka rodila Ka'ba, koji je odrastao da postigne još veći status od svog oca. To je bilo do te mjere da je na kraju preuzeo takav kapacitet da su ga svi Jevreji Arabije počeli prihvaćati kao svog poglavicu.
Osim što je bio dobro građen i privlačan muškarac, Ka'b je bio i elokventan pjesnik i veoma bogat čovjek. Kroz velikodušnu potrošnju, uvijek bi držao učenjake i druge utjecajne ličnosti svoje nacije pod svojom kontrolom. Međutim, iz moralne perspektive, on je bio čovjek izuzetno lošeg morala i bio je majstor u umjetnosti tajnih planova i zavjera.
Kada je Časni Poslanik (savs) učinio hidžru u Medinu, zajedno sa ostalim Jevrejima, Ka'b bin Ashraf je također učestvovao u sporazumu koji je Časni Poslanik (savs) sačinio između Jevreja u pogledu međusobnog prijateljstva, mira i sigurnosti, i kolektivne odbrane. Međutim, duboko u sebi, vatra zlobe i neprijateljstva počela je gorjeti u srcu Ka'ba i on je počeo da se suprotstavlja islamu i osnivaču islama kroz tajne planove i zavjere.
Kao takav, zabilježeno je da bi Ka'b svake godine davao veliku svotu milostinje za jevrejske učenjake i vjerske vođe. Međutim, nakon hidžre Časnog Poslanika (savs), kada su ovi ljudi došli da pokupe svoju godišnju naknadu, u toku diskusije, on je počeo spominjati Časnog Poslanika (savs) i pitao ih za njihovo mišljenje o Časnom Poslanik (savs) u svjetlu vjerskih spisa.
Oni su odgovorili da očigledno izgleda kao da je on isti onaj Poslanik koji im je bio obećan. Ka'b je bio veoma nezadovoljan ovim odgovorom i poslao ih je nazivajući ih neizmjerno dosadnim, i nije im dao njihovu uobičajenu milostinju. Kada su jevrejski učenjaci izgubili svoj hljeb i puter, nakon nekog vremena, vratili su se Ka'bu i rekli da su pogrešno protumačili znakove i da su ponovo razmišljali da otkriju da u stvarnosti Muhammed (savs) nije bio Poslanik koji im je bio obećan. Ovaj odgovor je poslužio svrsi Ka'ba, i zadovoljan njihovim odgovorom, vratio im je godišnju naknadu.
U svakom slučaju, ovo je bilo samo vjersko protivljenje, koje, iako je bilo izraženo na neprijatan način, nikako nije moglo biti prigovorno, niti je Ka'b mogao biti doveden na dužnost samo zbog toga. Međutim, nakon ovoga, Ka'bova opozicija je poprimila opasniji oblik, i na kraju, nakon bitke na Bedru, on je počeo primjenjivati takvo ponašanje, koje je bilo krajnje nestašno i buntovno, i stvorilo vrlo opasne okolnosti za muslimane.
U stvari, prije bitke kod Bedra, Ka'b je smatrao da je ova vjerska revnost privremena, i postepeno će se svi ovi ljudi sami raspršiti i vratiti svojoj vjeri predaka. Međutim, prilikom Bedra, kada su muslimani dobili izuzetnu pobjedu, a većina poglavara Kurejšija ubijena, on je shvatio da ova nova religija neće izumrijeti sama od sebe. Stoga je, nakon Bedra, odlučio da uloži sve svoje napore da ukine i potpuno uništi islam. Prvi izraz njegove srdačne ogorčenosti i ljubomore bio je kada je vijest o pobjedi Bedra stigla u Medinu.
Kada je čuo ovu vijest, na početku je Ka'b rekao da se čini da su ove vijesti lažne, jer je bilo nemoguće da Muhammed (savs) trijumfuje nad tako velikom vojskom Kurejšija, a da tako renomirani poglavari Mekke budu pomiješan u prah; ako je ova vijest bila istinita, onda je smrt bila bolja od takvog života.
Kada je ova vijest potvrđena i Ka'b je bio uvjeren da je pobjeda na Bedru dala islamu takvu snagu kakvu nije mogao ni sanjati, obuzeli su ga bijes i ljutnja. Odmah se pripremio za put i otišao u Mekku, a kada je stigao tamo, snagom svog uvjerljivog govora i pjesničkog jezika, rasplamsao je vatru koja se rasplamsala u srcima Kurejšija. On je u njihovim srcima stvorio neugasivu žeđ za muslimanskom krvlju i ispunio njihova srca osjećajima osvete i neprijateljstva.
Zatim, kada su njihove emocije neizmjerno zaiskrile kao rezultat njegovog huškanja, Ka'b ih je odveo u dvorište Ka'be, i predavši im zavjese Ka'be, zakleo se da se neće smiriti dok Islam i osnivač islama ne budu zbrisani sa lica zemlje. Nakon što je stvorio ovu vatrenu atmosferu u Mekki, ova zla osoba se okrenula drugim plemenima Arabije, i putujući od plemena do plemena, huškala je ljude na muslimane.
Zatim se vratio u Medinu i dok je sastavljao Tašbib(poeziju), aludirao je na muslimanske žene na veoma prljav i opscen način u svojim provokativnim dvostihovima. Čineći to, on nije poštedio čak ni žene iz domaćinstva Časnog Poslanika (savs) u svojim ljubavnim dvostihovima, i dao je da se ti dvostihi naširoko objave širom zemlje.
Konačno, skovao je zavjeru da ubije Časnog Poslanika (savs). Pod izgovorom gozbe, pozvao je Časnog Poslanika (savs) u svoju rezidenciju, i sa nekoliko jevrejskih mladića planirao je atentat na Časnog Poslanika (savs). Međutim, milošću Božjom, informacije su došle do Časnog Poslanika (savs) unaprijed i ovaj njegov plan nije uspio.
U svjetlu sporazuma koji je sklopljen između stanovnika Medine po njegovom dolasku, Časni Poslanik (savs) je bio glavni izvršni direktor i glavni komandant demokratske države Medina. Dakle, kada je stanje stvari eskaliralo do te mjere, i optužbe za kršenje sporazuma, pobunu, ratno poticanje, upotrebu psovki i zavjeru za ubistvo Časnog Poslanika (savs), Časnoi Poslanik (savs) je donio presudu da Ka'b bin Ashraf je zbog svojih radnji morao biti ubijen.
Časni Poslanik (savs), je, dakle, uputio neke od svojih ashaba da ga pogube. Međutim, zbog pobune Ka'ba, budući da je atmosfera u Medini u to vrijeme bila takva da, ako je bilo formalno objavljeno prije njegovog pogubljenja, postojala mogućnost da u Medini izbije građanski rat, a nije bilo govora koliko bi masakra i pokolja uslijedilo. Časni Poslanik (savs) je bio spreman prinijeti svaku moguću i razumnu žrtvu kako bi spriječio međunarodno nasilje i krvoproliće.
Stoga je dao instrukcije da se Ka'b ne smije javno pogubiti; radije, nekoliko ljudi treba tiho naći priliku i stati na kraj njemu. Časni Poslanik (savs) je tu dužnost dodijelio vjernom ashabu po imenu Muhammed bin Maslamah (ra), i naglasio da bilo koju strategiju treba izvršiti uz savjet Sa'da bin Mu'adha (ra), koji je bio poglavica plemena Aus.
Muhammed bin Maslamah (ra) je rekao: “O Allahov Poslaniče! Da bismo ga tiho ubili, od nas će se tražiti da nešto kažemo”, što je značilo da će biti potreban neki izgovor, itd., kojim bi Ka'b mogao biti namamljen iz svog prebivališta i pogubljen na sigurnoj lokaciji. Uzimajući u obzir teške posljedice koje su mogle nastati da je bila isključena tajna operacija, Časni Poslanik (savs) je rekao: “U redu onda.”
Kao takav, uz savjet Sa'd bin Mu'adha (ra), Muhammad bin Maslamah (ra) je poveo Ebu Na'ilaha (ra) i još dva ili tri druga ashaba i stigao do Ka'bove rezidencije. Pozvali su Ka'ba iz njegovog stambenog prostora i rekli: “Naš poglavica (tj. Muhammed (savs) traži dobročinstvo od nas, dok smo u teškim okolnostima. Da li biste bili tako ljubazni da nam date zajam?”
Kad je to čuo, Ka'b je skočio od radosti i rekao: „Tako mi Boga! Ovo nije ništa – nije daleko dan kada ćete postati neskloni prema njemu i napustiti ga.” Muhammed (ra) je odgovorio: “U svakom slučaju, mi smo već prihvatili Muhammeda (savs) i sada čekamo da vidimo konačni ishod ove dispenzacije, ali vi nam recite da li ćete nam dati zajam ili ne?” “Naravno!” rekao je Ka'b, “Ali od vas će se tražiti da položite neki zalog.” Muhammed (ra) je upitao: “Šta ti je potrebno?”
Ova jadna osoba je odgovorila: “Ostavite svoje žene kao zalog.” Suzbijajući svoj bijes, Muhammed (ra) je rekao: “Kako je moguće da ostavimo naše žene kao zalog čovjeku poput tebe.” On je odgovorio: “U redu, onda će to učiniti tvoji sinovi.” Muhammed (ra) je odgovorio: “Ni ovo nije moguće, ne možemo podnijeti prijekor cijele Arabije. Ipak, ako ste dovoljno velikodušni, spremni smo da vam ostavimo svoje oružje kao zalog.” Ka'b se složio, a Muhammad bin Maslamah (ra) i njegovi drugovi su otišli uz obećanje da će se vratiti noću. U sumrak, ova grupa je stigla u rezidenciju Ka'b sa svojim oružjem (pošto su sada mogli otvoreno ponijeti svoje oružje).
Kada su izveli Ka'ba iz njegove kuće, odveli su ga na jednu stranu tokom razgovora. Nakon nekog vremena, hodajući, Muhammad bin Maslamah (ra) ili neki drugi drug podigao je ruku prema glavi Ka'ba pod nekim izgovorom, i velikom brzinom, čvrsto se uhvativši za njegovu kosu, doviknuo je svojim drugovima: “Udri odmah!” Pratioci, koji su već bili pripremljeni i naoružani, odmah su mahnuli mačevima; konačno je Ka'b ubijen i pao je na zemlju. Muhammed bin Maslamah (ra) i njegovi drugovi su otišli odatle i brzo se predstavili Časnom Poslaniku (savs), i prenijeli mu vijest o njegovom pogubljenju.
Kada su vijesti o pogubljenju Ka'ba postale poznate, potres je prostrujao gradom, a jevrejski narod je bio duboko razbješnjen. Sljedećeg dana, ujutro, delegacija Jevreja se pojavila pred Časnim Poslanikom (savs) i požalila se da je njihov vođa Ka'b bin Ashraf ubijen na takav način. Časni Poslanik (savs) je saslušao njihove komentare i rekao: “Da li ste također svjesni zločina za koje je Ka'b kriv?”
Zatim ih je Časni Poslanik (savs) ukratko podsjetio na sve zle spletke za koje je Ka'b bio kriv, tj. kršenje ugovora, podsticanje na rat, pobunu, upotrebu ruznog jezika i zavjeru za atentat, itd. ljudi su se uplašili i nisu progovorili ni riječi. Poslije ovoga, Časni Poslanik (savs), je rekao: “Bar od sada pa nadalje, dobro bi vam bilo da živite u miru i slozi i da ne sijete sjeme neprijateljstva, nasilja i nereda.”
Kao takav, uz saglasnost Jevreja, sastavljen je novi ugovor, a Jevreji su još jednom obećali da će živjeti s muslimanima u miru i slozi i da će se suzdržavati od nasilja i nereda. Ovaj ugovor je povjeren hazreti Aliji (ra). Nadalje, nigdje u historiji nije zabilježeno da su nakon ovoga Jevreji ikada spomenuli pogubljenje Ka'b bin Ashrafa i optužili muslimane, jer su u svojim srcima znali da je Ka'b dobio pravu kaznu zbog njegovih dijela.
Neki zapadni istoričari su uveliko istrošili svoje pero po pitanju pogubljenja Ka'b bin Ashrafa, i predstavljajući ovaj incident kao neugodnu mrlju na plaštu Časnog Poslanika (savs), iznijeli su optužbe. Međutim, ono što treba prvo proučiti je da li je ovo pogubljenje samo po sebi opravdana radnja ili ne? Drugo, da li je metod koji je upotrijebljen za ovo pogubljenje opravdan ili ne? Što se tiče prvog pitanja, treba imati na umu da je Ka'b bin Ashraf sklopio formalni sporazum o miru i sigurnosti sa Časnim Poslanikom (savs).
Planiranje protiv muslimana nije dolazilo u obzir, pogotovo kada je pristao da podrži muslimane protiv svih stranih neprijatelja i da održava prijateljske odnose sa muslimanima. Na osnovu ovog sporazuma, on je također prihvatio da će Časni Poslanik (savs) biti glavni izvršni direktor demokratske države koja je uspostavljena u Medini, i da će presuda Časnog Poslanika (savs) biti pravno obavezujuća u svim sporovi, itd. Dakle, historijski dokazi dokazuju da bi prema ovom ugovoru jevrejski narod iznosio svoje slučajeve pred Časnim Poslanikom (savs) i on bi im donosio presude.
Kao takav, u slučaju preljube, Jevrejin muškarac i jevrejska dama dobili su kaznu kamenovanja prema zakonu Tore. U ovim okolnostima, ignorirajući sve svoje ugovore i sporazume, Ka'b je počinio izdaju muslimana, zapravo, protiv same vlasti tog vremena. On je zasadio sjeme nasilja i nereda u Medini; pokušao je da rasplamsa ratnu vatru unutar zemlje i opasno je podstakao arapska plemena protiv muslimana; komponovao je provokativne dvostihove protiv muslimanki, dok je komponovao Tašbib (poeziju); i skovao zavjeru da ubije Časnog Poslanika (savs).
Štaviše, sve je to učinjeno u takvom vremenu, kada su muslimani već bili okruženi teškoćama iz sva četiri pravca, a smrtonosne zvijeri Arabije poludjele od žeđi njihove krvi. Stanje ashaba je bilo takvo da ni dan nije prošao u miru, ni noć. Zbog opasnosti od neprijateljskog napada, noću nisu mogli ni spavati. U ovim okolnostima, zar Ka'bov zločin nije opravdavao neki oblik kazne? Da li je onda postojala ikakva kazna manja od smrti koja bi mogla okončati ovo nestašno ponašanje Jevreja?
Ne vjerujem da bilo koja nepristrasna osoba može smatrati pogubljenje Ka'ba nepravednom radnjom. Čak i danas, u zemljama koje su poznate kao ‘civilizovane’, kada je zločinac kriv za zločine pobune, kršenje ugovora, poticanje na rat i pokušaj atentata, zar takvoj osobi nije izrečena smrtna kazna?
Drugo pitanje se odnosi na način izvršenja. Što se tiče ovog pitanja, treba imati na umu da u to vrijeme u Arabiji nije bilo formalne vladajuće sile. Umjesto toga, svaki pojedinac i svako pleme bili su slobodni i nezavisni. U ovoj državi, koji je sud postojao gdje se mogao pokrenuti slučaj protiv Ka'ba i tražiti zvanična presuda za njegovo pogubljenje? Da li je trebalo podnijeti tužbu Jevrejima, kojima je on bio vođa, a koji su već sami počinili izdaju muslimana, i svaki drugi dan bi pravili nered?
Da li je slučaj trebalo iznijeti pred Kurejšije iz Mekke, koji su bili žedni krvi muslimana? Da li je pravdu trebalo tražiti od plemena Sulaim i Ghatafan, koji su planirali iznenadni napad na Medinu noću tri ili četiri puta, samo u posljednjih nekoliko mjeseci? Razmislite o tadašnjoj Arabiji, a zatim razmislite o tome da kada je osoba bila kriva za provokaciju, ratno huškanje, nestašno ponašanje i pokušaj atentata, pa se zbog toga njegov ostanak u životu osjećao kao prijetnja vlastitoj sigurnosti i sigurnosti zemlje, koja je druga alternativa muslimanima bila na raspolaganju, osim da se takva osoba pogubi kada se ukaže prilika, u razmatranju samoodbrane.
Za zlog i nasilnog čovjeka je daleko korisnije da bude pogubljen, za razliku od ugrožavanja života mnogih miroljubivih građana i rušenja mira u zemlji. Zatim, kao što je gore spomenuto, u svjetlu sporazuma koji se dogodio između muslimana i Jevreja nakon migracije, Časni Poslanik (savs) nije posjedovao kapacitet običnog građanina. Naprotiv, on je sada postao glavni izvršni direktor demokratske države koja je uspostavljena u Medini.
Časni Poslanik (savs) je dobio ovlasti da donese bilo koju presudu koju smatra prikladnom u pogledu svih sporova i političkih pitanja. Dakle, u interesu domaćeg mira, ako je Časni Poslanik (savs) proglasio Ka'ba vrijednim smrti zbog njegovog nestašnog ponašanja, kakvo pravo neko ima da prigovara ovoj presudi Časnog Poslanika (savs) kao da jedan zaseda na apelacionom sudu da preispita svoju odluku; posebno nakon što je prošlo 1300 godina, a mnogi zamršeni detalji tog doba također nam nisu na raspolaganju; i kada historijski dokazi utvrđuju da su čak i sami Jevreji smatrali da je Ka'bova kazna razumna u svjetlu njegovih zločina, te su prešutjeli bez ijednog prigovora.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 2, str. 297-305)
Vjenčanje hazreti Hafse bint Omera (ra)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da se otprilike u isto vrijeme dogodio drugi brak hazreti Hafsah bint Omera (ra), koji je bio sa Časnim Poslanikom (savs). Njen prvi muž je poginuo tokom bitke kod Bedra. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
Hazreti Omer (ra) je imao kćer po imenu Hafsah (ra), koja je bila udata za vjernog ashaba, Khanis bin Hudhafah, koji je učestvovao u bici na Bedru. Nakon Bedra, po povratku u Medinu, Khanis se razbolio i nije mogao da se oporavi od svoje bolesti. Neko vrijeme nakon njegove smrti, hazreti Omer (ra) je počeo osjećati zabrinutost za njen drugi brak. U to vrijeme, Hafsah (ra) je imala više od dvadeset godina. Zbog svoje jednostavnosti u prirodi, hazreti Omer (ra) se sastao sa Osmanom bin Affanom (ra) i spomenuo da je njegova kćerka Hafsah (ra) sada udovica, te da ako je zainteresiran, može se oženiti njome.
Međutim, hazreti Osman (ra) je izbjegavao ovu temu. Nakon ovoga, hazreti Omer (ra) je to spomenuo hazreti Ebu Bekru (ra), ali je i on šutio i nije odgovorio. Zbog toga je hazreti Omer (ra) bio duboko ožalošćen, I u tom stanju užasnutosti, on se predstavio pred Časnim Poslanikom (savs) i predao cijeli izvještaj. Časni Poslanik (savs) je odgovorio: “O Omere! Ne brini uopće, ako Allah tako hoće, Ḥafṣah će naći boljeg muža od Osmana i Ebu Bekra; i Osman će dobiti bolju ženu od Hafse.” Časni Poslanik (savs) je ovo rekao jer je već namjeravao oženiti Hafsu (ra) i dati svoju kćer Ummi Kulthum (ra) za hazreti Osmana (ra).
I hazreti Osman (ra) i hazreti Ebu Bekr (ra) su bili svjesni toga i zbog toga su odbili prijedlog hazreti Omera (ra). Neko vrijeme nakon toga, Časni Poslanik (savs) je udao svoju kćer Ummi Kulthum (ra) za hazreti Osmana (ra), i to je već spomenuto gore. Nakon toga, Časni Poslanik (savs), je sam poslao prijedlog hazreti Omeru (ra) za Hafsu (ra). Šta je više mogao tražiti hazreti Omer (ra)?
On je vrlo rado prihvatio ovaj prijedlog. U Šabanu 3. godine po Hidžri, hazreti Hafsah (ra) je bila udata za Časnog Poslanika (savs) i postala je dio njegovog domaćinstva. Kada se ovaj brak sklopio, hazreti Ebu Bekr (ra) je rekao hazreti Omeru (ra):
„Možda se tvoje srce rastužilo zbog mene. Činjenica je da sam već bio svjestan namjere Časnog Poslanika (savs), ali nisam mogao otkriti njegovu tajnu bez dozvole. Naravno, da Časni Poslanik (savs), to nije namjeravao, ja bih se najradije oženio Hafsom.”
Jedna posebna mudrost u braku s Hafsahom (ra) je bila da je ona kćerka hazreti Omera (ra), za kojeg bi se moglo reći da je bio najugledniji ashab poslije hazreti Ebu Bekra (ra), a on je bio među najistaknutijim ashabom, intimni prijatelji Časnog Poslanika (savs). Stoga, kako bi dodatno ojačali međusobne odnose i nadoknadili tugu hazreti Omera (ra) i Hafsaha (ra) koju su pretrpjeli preranom smrću Khanisa bin Hudhafe (ra), Časni Poslanik (savs) je smatrao prikladno oženiti lično Hafsah (ra).
Još jedna opšta mudrost koja se razmatra je bila da kada bi Časni Poslanik (savs) imao veći broj žena, zadaci propovijedanja i propagiranja, kao i obrazovanja i obuke, mogli bi se obavljati u mnogo širem obimu sa većom lakoćom i odličnijeg ponašanja među ženama – koje čine polovinu, ako ne, više od polovine svjetske populacije u nekim aspektima…
U vrijeme udaje, hazreti Hafsah (ra) je imala oko dvadeset i jednu godinu. Nakon hazreti A'iše (ra), budući da je bila kćerka pojedinca koji je bio najugledniji među ashabima, ona ima poseban rang među Azwaj- e-Mutahharat.
Ona je također imala blizak odnos sa hazreti A'išom (ra), i osim čudnih neslaganja, što nije ništa neobično u takvim vezama, oboje su živjeli zajedno s puno ljubavi. Hazreti Hafsah (ra) je znala čitati i pisati. Kao takva, postoji predaja u hadisu da je naučila pisati od dame ashaba po imenu Shifa’ bint ‘Abdillah (ra). Preminula je 45. godine po Hidžri, kada je imala više-manje, šezdeset i tri godine.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 2, str. 311-315)
Rođenje imama Hasana (ra)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je također otprilike u isto vrijeme kada je Hazreti Imam Hasan (ra) rođen u ramazanu 3. godine po Hidžri. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše: U događajima od 2. hidžretske godine spominje se brak hazreti Alija (ra) i hazreti Fatime (ra). U ramazanu 3. godine po Hidžri, odnosno otprilike deset mjeseci nakon vjenčanja, blagoslovljeni su djetetom. Časni Poslanik (savs) ga je nazvao Hasan (ra). To je isti onaj Hasan (ra), koji je među muslimanima dobio naziv ‘Imam Hasan (Neka je milost Božija na njega)’.
Po svom fizičkom izgledu, Hasan (ra) je u velikoj mjeri podsjećao na Časnog Poslanika (savs). Kao što je Časni Poslanik (savs) jako volio svoje dijete hazreti Fatimu (ra), na isti način, imao je posebnu ljubav i prema njenoj djeci. U mnogim prilikama, Časni Poslanik (savs) bi rekao: “O Bože! Volim ovu djecu. I vi ih volite i volite one koji ih vole.” Mnogo puta bi se dogodilo da bi Časni Poslanik (savs) bio zauzet u namazu, a Hasan (ra) bi se prilijepio uz Časnog Poslanika (savs).
Kada bi Časni Poslanik (savs) bio u Ruku’, Hasan (ra) bi napravio put i provukao mu se kroz noge. Ponekad, kada bi ga ashabi spriječili u tome, Časni Poslanik (savs) bi zadržao ashabe govoreći: “Pustite ga.” U stvari, pošto njegovo prianjanje uz Časnog Poslanika (savs), nije odvratilo njegovu pažnju, Časni Poslanik (savs) nije želio da postane prepreka u djetinjastom izražavanju njegove nevine ljubavi.
Jednom prilikom, u vezi s Imamom Hasanom, Časni Poslanik (savs) je rekao: “Ovo moje dijete je Sejjid (tj. Poglavar) i doći će vrijeme kada će Bog preko njega pomiriti dvije strane među muslimanima.” Kao takvo, u odgovarajuće vrijeme, ovo se proročanstvo ispunilo.(Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 2, str. 315-316)
Dove za Palestinu
Hazreti Halifa (aba) je rekao da s obzirom na to da je skrenuo pažnju na dove za Palestinu, želi da to učini i danas. Svi treba da nastave sa dovom. Sada, okrutnosti prelaze sve granice. U ime borbe protiv Hamasa ubijaju se nevina djeca, žene i starci. Ovaj takozvani civilizovani svijet je napustio sva pravila ratovanja. Neka Uzvišeni Allah podari mudrost muslimanskim zemljama.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je prije mnogo godina hazreti Musleh Maud (ra), drugi halifa opomenuo da muslimani moraju postati ujedinjeni. Oni bi trebali odlučiti da li žele umrijeti jedan po jedan kao pojedinci, ili žele zadržati svoje postojanje kao jedinstven entitet. Kad bi ovi ljudi ovo danas shvatili i postali ujedinjeni.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je situacija takva da mu je neko rekao da se ljudima koji idu na Umru (manje hodočašće) govori da kada budu tamo ne mogu ništa spominjati u vezi Izraela ili Palestine. Ovo su instrukcije koje daje vlada prilikom izdavanja viza. Ako je to zaista istina, onda je to izraz velikog kukavičluka od strane muslimanske vlasti. U svakom slučaju, obredi Umre su važni i treba ih obavljati. Iako se ništa ne može spominjati dok ste tamo, svakako treba doviti.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da čak i kada muslimanski narodi dignu glas, on je vrlo slab. Iako su neki podigli glas, jači glas su podigle nemuslimanske vlade. Neka Allah razvije hrabrost i mudrost među muslimanima.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je generalni sekretar UN rekao neke jako dobre stvari, ali kao da se njegovom glasu ne pridaje nikakav značaj. Čini se da ako se ovaj rat nastavi i preraste u svjetski rat, onda ni UN neće ostati. Neka Allah podari mudrost svijetu.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da se čini da svijet ulazi u svoje uništenje. Neka Allah podari mudrost onima koji ostanu nakon ovog uništenja i omogući im da se okrenu Bogu. U svakom slučaju, moramo se mnogo moliti u tom pogledu.
Hazreti Halifa (aba) je dovio da se Allah smiluje svijetu.