Jedan način znanja je ljudska savjest koja je u Božijoj Knjizi bila nazvana ljudskom prirodom, kao što je rečeno:
فِطۡرَتَ اللّٰہِ الَّتِیۡ فَطَرَ النَّاسَ عَلَیۡہَا´´Ovo je Allahova priroda po kojoj je On stvorio čovječanstvo´´(30:31). Šta je obilježje te prirode? To je vjerovanje u Boga kao Jednog, koji nema partnera, Stvaraoca svega, iznad rođenja i smrti. Mi smo opisali savjest kao stepen sigurnosti znanjem, iako, očigledno, u ovom slučaju znanje ne putuje od jedne do druge vrste kao što čini sa opažanjem dima do zaključivanja o vatri, a ipak je ovdje, također, vrlo istančana vrsta prenošenja, a to je da je u svaku stvar Bog usadio jednu nepoznatu odliku koja se ne može verbalno opisati, ali prema kojoj je čovjekov um usmjeren odmah pri opažanju određene stvari ili promišljanjem o tome.
Ta odlika je urođena u svemu kao što je dim urođen u vatri. Naprimjer, kad zamišljamo Biće Svemogućeg Boga i razmišljamo šta bi to trebalo biti – da li Bog treba biti rođen kao mi i patiti od smrti i umrijeti kao mi– odmah nam je srce na muci i naša savjest zastrepi, srdito odbijajući bilo kakvo takvo mišljenje i uzvikuje da Bog na čiju su moć usredotočene sve naše nade mora biti slobodan od svih nedostataka i mora biti Svet, Savršen i Moćan.
Onog momenta kad razmišljamo o Bogu, opažamo savršenu urođenost između Boga i Jedinstva, koja je čak veća i od one koja postoji između vatre i dima. To je ono znanje koje dobijamo kroz svoju savjest, koje je stiglo na stepen sigurnosti znanjem.
Ali drugi stepen koji je blizu tome nazvan je ajnul jekin ili znanje sigurnosti viđenjem. To je stepen znanja kad nema nikakvog posrednika između nas i onog o čemu smo postigli znanje. Naprimjer, kad osjećamo dobar ili loš miris čulom mirisa, ili osjećamo slatkoću ili slanoću nečega čulom ukusa, ili osjećamo toplinu ili hladnoću čulom dodira, sve takvo znanje je, znači, ajnul jekin (znanje sigurnošću viđenjem).
Što se tiče drugog svijeta, naše znanje stiže na stepen sigurnosti viđenjem kad primimo direktnu objavu i svojim ušima čujemo glas Božiji, i svojim očima vidimo istinske i jasne vizije Božije. Nema sumnje u to da imamo potrebu za direktnim objavama s ciljem postizanja savršenog razumijevanja za kojim naša srca vape i gore u našim bićima. Da Svemogući Bog za nas nije unaprijed osigurao sredstva takve moći shvatanja, zašto bi On onda stvorio ovu glad i žeđ u našim srcima?
Možemo li se mi zadovoljiti time da u ovom životu, koji je naša jedina mjera za Ahiret, vjerujemo u istinitog, savršenog, moćnog i živog Boga jedino na temelju bajki i priča, ili da jedino ovisimo o razumijevanju ili razumu, čije shvatanje ostaje manjkavo i nepotpuno?
Zar srca istinskih zaljubljenika Božijih ne žele da uživaju u radosti razgovora sa Voljenim, i zar treba da oni koji su napustili sve u svijetu u ime Boga i posvetili svoja srca i živote Njemu budu zadovoljni mrmljanjem u mutnom svijetlu, a da ne vide lice tog Sunca Istine?
Zar nije istina da potvrda od Živog Boga: ‘Ja sam prisutan!’, daje takav stepen razumijevanja da su u poređenju s njim samosmišljene knjige svih filozofa, da ih stavimo na jednu stranu, a na drugu ovaj govor Božiji: ‘Ja postojim!’ – sve bile bez značaja u poređenju s tim. Šta nas mogu naučiti ovi takozvani filozofi, koji su i sami slijepi? Ukratko, ako Bog planira dati savršeno shvatanje Svojim tragačima, onda je On sigurno ostavio otvoren put razgovora s njima. U ovom kontekstu nas je Allah dž.š. učio dovi u Časnom Kur’anu:
اِہۡدِ نَا الصِّرَاطَ الۡمُسۡتَقِیۡمَ
صِرَاطَ الَّذِیۡنَ اَنۡعَمۡتَ عَلَیۡہِمۡ´´O moj Gospodaru, pokaži nam put ustrajnosti, koji je put onih ljudi na kojima je bila Tvoja blagodat´´ (prema ajetu 1:6-7). Ovdje se Božijim blagodatima mislilo na nebesko znanje objave i vizije koje su date čovjeku direktno. Na drugom mjestu je rečeno:
اِنَّ الَّذِیۡنَ قَالُوۡا رَبُّنَا اللّٰہُ ثُمَّ اسۡتَقَامُوۡا تَتَنَزَّلُ عَلَیۡہِمُ الۡمَلٰٓئِکَۃُ اَلَّا تَخَافُوۡا وَ لَا تَحۡزَنُوۡا وَ اَبۡشِرُوۡا بِالۡجَنَّۃِ الَّتِیۡ کُنۡتُمۡ تُوۡعَدُوۡنَ´´Zaista, onima koji kažu: ‘Naš Gospodar je Allah,’ i onda ostanu ustrajni, meleki se stalno spuštaju (govoreći): ’Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan´(41:31). Ovdje je jasno izneseno da bogobojazni Božiji robovi primaju objavu od Boga u vrijeme straha i bola, i meleki se spuštaju na njih da ih uvjere. Na drugom mjestu je rečeno:
لَہُمُ الۡبُشۡرٰی فِی الۡحَیٰوۃِ الدُّنۡیَا وَ فِی الۡاٰخِرَۃِ´´Prijatelji Božiji primaju radosne vijesti u ovom životu kroz objavu i razgovor s Bogom i također će imati isto iskustvo na Ahiretu´´ (prema ajetu 10:65).